berekinmali

nedjelja, 19.10.2008.

Majka Tereza

Sam Isus je Onaj koji gladuje u gladnima,
žeđa u žednima i plače u zaplakanima.
Poput Isusa, mi trebamo postati jedno s ljudima,
postajući im jednakima u svemu, osim u grijehu.
Isus je postao toliko bliz siromašnima,
da je sam uzeo obličje sluge.
Naša vjera u Isusa mora nas voditi u ljubav,
a ljubav nas mora voditi u služenje.
Ali, služenje je nemoguće bez molitve.

Naša djela ljubavi nisu ništa drugo nego djela mira. Činimo ih s većom ljubavlju i djelotvornošću – svatko u svom vlastitom radu i svakodnevnom životu: u vlastitoj kući, u vlastitom susjedstvu. Jer uvijek je isti Isus koji govori: “Bio sam žedan, ali ne vode, nego mira … Bio sam gol, ali ne bez odjeće, nego bez dostojanstva koje pripada tijelu muškarca i žene … Bio sam beskućnik, ali ne bez krova nad glavom, već bez srca koje razumije i ljubi.”

Kada si pun radosti, žurno želiš ići činiti dobro svima. Radost je mreža ljubavi kojom lovimo duše – budući da smo puni radosti svi nas vole i žele biti u našemu društvu kako bi primili svjetlo Kristovo.
Isusova Radost je Sjaj Sunca Ljubavi Njegova Oca.
Isusova Radost je Nada za Vječnom Srećom.
Isusova Radost je Plamen Goruće Ljubavi.
Ne možeš imati Radost bez Žrtve.
Ljubav za drugoga – to je Radost. “Svi će znati da ste Moji, po ljubavi koju imate za druge.”

četvrtak, 21.08.2008.

Martina Zubčić - vjernica koja se svaki puta prekrsti kad se sprema za borbu

Primjetio sam kako se prije svake borbe Martina prekrižila i pokazala da sve daje u Božje ruke i Njegovu providnost i uspjeh i poraz.

U reportaži HTV-a je prikazana Biblija pored svih onih medalja koje je ta vrijedna cura osvojila i doista je lijepo to vidjeti pored svih ovih napadaja na vjeru, domovinu i sve ono dobro što se pokušava promovirati.

Sve je Božji blagoslov

Filip Ude: Sve sam postigao uz Božju pomoć

Čakovečki gimnastičar, hrvatski olimpijski reprezentativac, koji je na Olimpijskim igrama u Pekingu u nedjelju 17. kolovoza osvojio srebrnu medalju u gimnastičkoj disciplini konj s hvataljkama, u razgovoru za časopis župe Močile nedavno je izjavio kako vjeruje da je sve rezultate postigao uz Božju pomoć

"Vjerujem da je Bog uz mene u svakom trenutku. Svaki dan molim i čitam Bibliju. Siguran sam da smo svi povezani s Bogom. Bog nam uvijek i u svemu pomaže, a i sama molitva je, kako smo naučili, razgovor s Bogom", rekao je Filip u razgovoru za 66. broj močilskog glasila koje je izašlo u prigodi Velike Gospe.

Sebe je predstavio onako kako ga drugi vide - kao marljivog mladića, skromnog, dobrog srca koji je voljan pomoći drugima. Također je naglasio kako danas mnogi mladi ne znaju što žele u životu ili pak uglavnom samo traže načine kako da se zabave, a malo je onih koji se trude nešto i postići. Primijetio je i kako mnogi nakon nekoliko neuspjeha odustanu i ne pokušavaju ići dalje.

Mladima je poručio da ne provode previše vremena u kafićima ili pred televizorom. Uoči Olimpijskih igara istaknuo je kako mu je olimpijska medalja san i da će dati sve od sebe da mu se taj san ostvari, dodavši da mu je želja da barem uđe u finale. Na kraju razgovora svima je poručio da vjeruju u Boga jer Njegova pomoć sigurno neće izostati.

Vjera u dragog Boga

Biskup Mrzljak u čestitci Filipu na srebrnoj medalji:

"Ta medalja nagrada je za Tvoj naporni rad, odricanje i žrtve kroz mnoge dane, mjesece i godine. Takvim životom pokazuješ primjer svima, a posebno svojoj generaciji mladića i djevojaka, kako se u životu dolazi do uspjeha. Želim ti još puno pobjeda, medalja i nagrada. No, nemoj nikad zaboraviti da je najvažnija ona nagrada koja dolazi na kraju života, a koju nam daje Stvoritelj, Onaj koji je na početku i na kraju našeg zemaljskog života. Ta nagrada stječe se također mnogim žrtvama i odricanjima, ali donosi duboke duhovne radosti koje čine čovjeka sretnim i u zemaljskom vremenitom životu i u vječnosti. Mnogi se ovih dana mole za Tebe. Pridružujem se i ja po svojim molitvama želeći Ti dobro zdravlje i da se još puno puta raduješ uspjesima i pobjedama", ističe biskup u čestitki i upućuje srdačne pozdrave i blagoslov Filipu, njegovoj majci, sestrama i cijeloj obitelji.

subota, 16.08.2008.

Tko još ne vjeruje da nam je blažena djevica Marija pomoć na putu ka Gospodinu?

08.12. Bezgrešno zacece Blažene Djevice Marije


BLAGDAN
Crkva nas uci da je jedno stvorenje ostalo savršeno na svom mjestu usred opceg nereda. Taj je nered prouzrocio grijeh naših praroditelja koji je prešao na sve ljude i zove se izvorni grijeh. To je stvorenje ostalo nepokolebljivo jer ga nije pokolebao istocni grijeh kao druge smrtnike i koji su prema tome potrebni da budu ponovno postavljeni u stanje prije izvornoga grijeha, to jest u stanje milosti Božje. To je stvorenje ostalo netaknuto od sveopce zaraze i nije bilo potrebno lijecenje; ostalo je na ispravnom putu i prema tome nije ga trebalo popravljati.

Ono u izvorima svoga bica nije poznavalo nikakav nered. To je stvorenje Blažena Djevica Marija. Ona je medu nama jedina ostala netaknuta, u tijelu, ali posve cista, u vremenu, ali ipak u vjecnoj istini. II. vatikanski sabor uci o Marijinu bezgrješnom zacecu: "Nije cudo da je kod svetih Otaca (sv. Germana, Anastazija Antiohijskog, sv. Andrije Kretskog, sv. Sofronija) nastao obicaj po kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i slobodnom od svake grješne ljage, oblikovanu od Duha Svetoga i ucinjenu novim stvorenjem. Urešena vec od prvog casa svoga zaceca sjajem sasvim osobite svetosti, nazaretska je Djevica po Božjoj zapovijedi bila pozdravljena od andela navještenja kao milosti puna..." Dogmu o bezgrješnom zacecu proglasio je papa Pio IX. 8. prosinca 1854. Sto godina kasnije veliki marijanski papa Pio XII. izdaje encikliku Fulgens corona i proglašava godinu 1954. marijanskom.

Uz ljubav prema Bezgrješnoj Djevici Papa je htio skupiti nove duhovne energije s kojima bi se suprotstavio zlima modernog vremena: ratu, klasnoj mržnji, materijalizmu, izopacenosti života. Marijanski ideal imao bi nas podsjetiti da je nemoguce pred ocima zajednicke majke medu sobom se mrziti a još manje ubijati, jer ona je Majka ljubavi. Papa Pio XII. za vrijeme svoga teškoga pontifikata u ratno i poratno doba stavljao je sve svoje pouzdanje u Blaženu Gospu. I nije bilo uzalud jer je njegov pontifikat doista jedno sjajno razdoblje crkvene povijesti kad su vjera i jedinstvo Crkve bili jaci nego ikad prije i poslije. Cetiri godine nakon proglašenja dogme o bezgrješnom zacecu uslijedila je milosna Gospina ofenziva ukazanjima u Lurdu, koja još i danas traje ne samo u Lurdu, vec i u Fatimi i Sirakuzi. Recimo nešto i o toj Gospinoj milosnoj ofenzivi.

Kada je u petak 19. veljace god. 1858. Bernardica Soubirous opet klecala u Masabjelskoj špilji, i po cetvrti put joj se ukazala prelijepa Gospoda. Djevojcica, sva zadivljena, promatra nadzemaljsku ljepotu. Oci joj se žare od neopisive srece, obrazi gore, a usne nešto šapcu. Bila je kao nevin andeo koji se bacio na koljena pred napola otvorenim rajskim vratima. Najedanput zacuje iza sebe divlju riku, kao da se svada i prepire razjareno mnoštvo. Od nepoznate buke dolazio je glas: "Spasi se, spasi!" Nebeska je prikaza pogledom koji zapovijeda pogledala prema rijeci Gavi, odakle je iz podzemnih dubina dolazila buka. I u tren oka umuknuli su glasovi, kao da se razbježalo mnoštvo. Opcenito misle da je ta buka i vika dolazila iz paklenog bezdna. Podigao ju je sotona sluteci koliko ce mu duša oteti Imakulata svojim ukazanjima u Lurdu, za kojima ce slijediti ukazanja u Fatimi i suze u Sirakuzi.

Drugo veliko uporište Imakulate na našem globusu jest Fatima. I onamo hodocaste milijuni, i tamo Imakulata vraca srca natrag Bogu. Štoviše, iz Fatime se dala Imakulata kao hodocasnica - romarka, na put oko zemlje, da osvoji što više srdaca. Prošla je kroz brojne zemlje, docekivana svuda neiskazanim slavljem i to ne samo od katolicke nego i od protestantske, muslimanske, budisticke i animisticke djece. Svi su duboko osjetili i proživjeli kako prolazi zajednicka Majka. Svi su osjetili blagu ofenzivu ljubavi. Trece veliko uporište Imakulate na našem globusu jest Sirakuza, otkako je Gospa u jesen godine 1953. proplakala u kuci radnika Angela Giusta.

Dogadaj je filmom snimljen, suze su kemijski ispitane. Zapoceše hodocašca do 30.000 ljudi. Otvorila se apokalipticka slika "razbaštinjenih" i svake vrste bolesnika. Dogadala su se svaki dan cudesa. Do 15. III. 1954. javilo se 653 ozdravljenja. Komisija psihijatara, ortopeda, rentgenologa i drugih specijalista smatra izvanrednim 500 ozdravljenja. Sirakuza se duhovno preporodila. Mnogi pijanci, psovaci i preljubnici uskrsnuše na nov život. Udaljeni od sakramenata i kreposti približili su se Srcu Isusovu i Imakulati u tolikoj mjeri da se može govoriti o pravom i cudesnom obracenju.

Riječ teologa : dr. Dragutin Nežić

Pobožnost Majci Božjoj

Gospa i pobožnost prema Gospi zauzimaju izvanredno mjesto u životu svakog kršćanina. Razmatranje koje slijedi napisao je mons. dr. Dragutin Nežić, tajnik blaženog kardinala Stepinca i kasnije pulski biskup. Iako je ovo razmatranje autor davno uputio i održao svećenicima, ništa ne brani da se njegovom ljepotom i danas okoristi svaki vjernik.

Tekst je kopiran i bez izmjena takav iz Veritas web izdanje : prenesen (uz dozvolu) iz semestralne revije za religiju, kulturu i misaonu orijentaciju, NOVA TRIBINA, br. 20, Split 2001.

Izvor: Dr. Dragutin Nežić: Duc in altum! Svećenička razmišljanja, Požega, 1942.

-------

Dvije su stvari koje katoliku zaslađuju život i uzrok su budnosti i plodnosti njegova duhovnog života: Presv. Oltarski Sakrament i pobožnost prema Majci Božjoj. To su dva izvora iz kojih crpe snagu napose katolički svećenici, da mogu stalno biti čisti, karakterni, revni. Dok se o Presv. Oltarskom Sakramentu govori drugdje, ovdje ćemo istaknuti potrebu i način marijanske pobožnosti, napose za svećenike.

Pobožnost prema Bl. Djevici Mariji ima četiri ogranka. Mariju ljubiti, častiti, zazivati molitvom i nasljedovati.

Blaženu Djevicu Mariju ljubiti

Ljubimo je, jer je lijepa, ljubezna i dobra.

Lijepa je.

Lijepa je njezina duša. Bez ljage. Puna milosti, zato sjajnija od sunca: "Est enim haec speciosior sole ... et tuci comparata invenitur prior" - "Ona je od sunca sjajnija ... uspoređena sa svjetlošću ona je nadmašuje" (Mudr. 7, 29). Puna kreposti i vrlina: "Quasi sponsa ornata monilibus suis" (Izaija 61, 10). Mi se zanosimo sjetilnim spoznajama ljepote. Njih daleko nadilaze ljepote duhovnih stvarnosti, premda ih teško možemo predočiti. Što je onaj bogati nakit Juditin (Jud 10, 3-4) prema uresu duše Marijine?

Lijepa je Blažena Djevica Marija tjelesno. Milost i ljepota duše izbijaju na vanjštinu, odrazuju se na tijelu. Tjelesna ljepota prožeta svetošću duše nije izazovna, požudna, nego oduhovljena. A Marija u svome tijelu nije osjećala ni neurednost putenih pohota. "Erat enim fornosa valde et incredibili pulchritudine, omnium oculis gratiosa et amabilis videbatur", - "Ipak je pobuđivala udivljenje svih koji su je gledali", veli sv. Pismo za Esteru (Est. 2, 15). A kakova je tek ljepota one, koja bijaše bez istočnoga grijeha začeta! Što je ljepota Murillovih Madonna prema stvarnoj ljepoti Marijinoj! Napose, ako na nju primijenimo još o odlike, što ih dobiva proslavljeno tijelo iza uskrsnuća. A Nju je Sin uskrisio prije uznesenja na Nebo.

Zdravo Majko divna, Majko lijepe ljubavi!

Ljubezna je.

Uzalud sva ljepota, ako nije pristupačna. A Marija je nama tako bliza, tako ljubezna. Sve razumije, sve shvaća. Ona nas ljubi. Toliko se žrtvovala za nas. Svoga jedinoga Sina predala je za naš spas. Ono malo ljubavi, što je teškom mukom izbijemo iz našega srca kao iskru iz Tvrdog kremena, Ona rado prima i bogato nagrađuje. O Majko ljubezna! Tko bi se bojao k Tebi pristupiti u svako doba, kakav god bio!

Dobra je!

Ako pogledamo u tijek našega života, nećemo li zapaziti trenutaka i događaja, u kojima nam se očitovala posebna dobrota i zaštita Marijina? Gdje bi bili i što bi od nas bilo, da nismo od svoga djetinjstva pod njezinim okriljem? I obzirom na vremenite stvari i u pogledu potreba duše. "Scitis quinam sit aquaeductus, qui in nos caelestem gratiarum imbrem diffundit? ..." - "Znadete li koji je to vodovod koji u nas ulijeva rosu nebeskih milosti ...?" pita sv. Leonardo a Fortu Mauritio. I odgovara: "Virgo Maria est" - "To je Djevica Marija".

Lijepa je, ljubezna i dobra, vrijedna naše ljubavi. Naša ljubav prema Mariji nema biti čisto naravna, nego vrhunaravna. Riječ je o biću duhovnome i o ljubavi, koja je krepost vrhunaravno zaslužena. Ta ljubav mora imati sijelo u volji. Ipak ona može biti popraćena bujnim čuvstvima. S udivljenjem promatrajmo Mariju, Njoj pjevajmo, Njoj poklanjajmo osjećaje svoje.

Mariju častiti

Jer je Majka Božja.

Čast se predaje onomu, tko je nad druge uzvišen. Marija je uzvišena nad sve ljude i svece, jer je majka Božja i najsvetija. Ona je mati osobe Isusa Krista, a jer je ta osoba Bog, ona je Majka Božja. "Genuisti, natura mirante, tuum sanctum Genitorem" - "Ti što rodi Tvorca svoga prirodi na udivljenje" (Alma Redemptoris Mater).

Jer je najsvetija.

Prečista je: bez istočnog grijeha, bez svakoga osobnog i teškog i lakog. Puna je milosti, puna kreposti, presveta je to Djevica. Bogati su darovi Božji bili njoj od Boga namijenjeni kao Majci Sina Božjega, ali ti su darovi urodili tako uzvišenim plodovima, jer je najvjernije s njima sudjelovala. "Multae filiae congregaverunt divitias, tu supergressa es universas" - "Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih sve nadmašuješ" (Posl. 31, 29).

"Oportet, o anima, ut gloriosam Reginam, Domini nostri Matrem, in sumno habeas omni tempore venerationis affectu ... et studeas ei specialem ac singularem reverentiam exhibere ..." "Treba, o dušo, da slavnu kraljicu, majku našega Gospodina imaš u svako vrijeme u najuzvišenijem osjećaju poštovanja ... i da se trudiš njoj iskazivati posebno i jednodušno štovanje", potiče sv. Bonaventura. Jer je Majka Božja i najsvetija, potrebno je da je poštujermo i visoko cijenimo i da je častimo. Častimo je uzvišenim mislima i osjećajima, a i izrazima vanjskog štovanja. Čitamo u životopisu blagopokojnog biskupa Langa, da je s posebnim počitanjem više puta u danu poljubio ruke na kipu Bl. Djevice Marije, koji je bio u njegovoj sobi. Znam jednog župnika koji svaki dan, bilo ne znam kakvo vrijeme, pohodi kapelu Majke Božje u istomu mjestu, udaljenu od župnog stana jedno 15 minuta.

Naše štovanje prema Majci Božjoj pokazat ćemo i tako, ako o Njoj rado i jezgrovito propovijedamo. Naši propovjednici premalo zahvaćaju u bogate rudnike mariologije. A kako vrlo često treba govoriti o Majci Božjoj, zato se gube u fraziranju i retorskim ukrasima, odakle slušatelji mogu dobiti dojam, da je veličina Marijina tek pjesnička tvorevina, a ne stvarnost. Svaki bi svećenik i poslije teoloških nauka morao proučiti koju mariologiju, da opet osvježi zdrave temelje Marijinog štovanja. Tada će njegovo propovijedanje biti sadržajno i pregledno. Marija i njezino štovanje bit će tada doista zlatni žlijeb, po kojemu će vjernicima i njemu samome obilno teći milost iz izvora Spasiteljevih.

Mariju molitvom zazivati

Jer može pomoći.

Ona je majka Svemogućega. On je pak toliko ljubi, da joj molbe neće odbiti. Kad je Blanka; majka sv. Ljudevita, francuskog kralja prolazila kraj tamnice, vikali su za njom svi utamničeni, neka se zauzme za njih kod sina svoga, kralja. Znali su, da će po njezinu zagovoru biti oslobođeni. A Sin Božji sigurno više voli majku od sinova ljudskih. On je dapače uredio zakon, da sve dobro što nam napose u duhovnom pogledu dolazi s neba, prolazi kroz njezine ruke: "Nihil nos Deus habere voluit, quod per Mariae manus non transiret" - "Ništa Bog ne želi da imamo, a što ne bi išlo preko Marijinih ruku" veli sv. Bernardo.

Ona je suspasiteljica ljudi. U požeškom nadb. konviktu čuva se starinski kip takozvane "Talerove Gospe". Marija drži na ruci Isusa, a Isus drži koplje, kojim ubija zmaja. Oboje, dakle, sudjeluje u uništenju vlasti đavolske nad ljudima. Nije Marija obična žena, koja je jednostavno samo dala tijelo Isusu, ukoliko je čovjek, kako to vele protestanti. Nego je ona Mati Božja, koja zajedno sa Sinom dijeli protuđavolski megdan. Ona je uz Isusa na križnome putu. Ona stoji uz njega na Kalvariji. Trpi zajedno s njime, zaslužuje milosti. Može ih zato i dijeliti. "Consors passionis adiutrix, facta est redemptonis et mater regenerationis" - "Ona je postala sudionica Muke, i pomoćnica Otkupljenja i Majka preporođenja".

Jer hoće pomoći.

Hoće nam sve najbolje, jer nam je majka. "Virgo perdolens redemptonis opus cum Jesu Christo participavit et constituta est hominum mater ..." - "Prežalosna Djevica sudjelovala je na spasiteljskom djelu s Isusom Kristom i postavljena je Majkom ljudi". Trpeći zajedno sa Sinom, Marija ljude rađa na novi život, postaje naša duhovna majka. Ne po tjelesnom rađanju, nego po odanosti, nježnosti, ljubavi i dobrohotnosti. Tko bi joj mogao predbaciti, da nije voljela svoga rođenoga Sina Isusa? Mi ipak, krštenici mistični smo Krist. Marija je majka i mističnog Krista, dakle i majka naša. Dobra majka i ustrajna zagovornica. Svrni dakle, odvjetnice naša ...!

Pojedini se crkveni redovi upravo natječu u štovanju i zazivanju Bl. Djevice Marije i uzimlju je za pokroviteljicu svoga reda. Tako n. pr. cisterciti, koje je naučio žarko ljubiti Mariju "doctor melifluus" sveti Bernardo (1090 - 1153). Tako dominikanci, čija je duboko proćućena pobožnost do Bl. Djevice jedino mogla staviti molitvu "Salve Regina" u one note, kojima je izrazuje solesmenski koral.

Poznato je i to, da n. pr. franjevci nazivaju Djevicu Mariju kraljicom manje braće, isusovci kraljicom Družbe Isusove.

Ako tako čine pojedini crkveni redovi, zar da mi svjetovni svećenici za njima zaostanemo? Zar mi nemamo pravo na posebnu zaštitu Marijinu? Ili zar nama nije potrebna njezina pomoć? Mi smo zapravo oni prvi bojni redovi Kristove vojske, koji stoje prsima o prsa naprama đavolskim četama. Mi izravno otimamo ljudske duše, da još u većem broju ne padaju u ropstvo sotone. Zato se bez sumnje na nas oštro obara bijes paklene zmije. Napasnik upire sve sile, bilo da izvana onemogući rad svećenika, bilo da ih dovede do unutarnje mlitavosti i pokvarenosti, tako da izgube onaj zanos, koji je nužan Božjim borcima. - No, zar nije baš na tom području, u borbi protiv đavla, zajamčena pobjeda preko Marije? Ona je od vijeka predodređena da satire glavu paklenoj zmiji, da mrsi đavlu njegove račune. Marija je s velikim zanimanjem pratila život i razvitak prve Crkve. Ta djelo je to njezina Sina. Kako se ne bi za nj zanimala? To isto djelo Kristovo nastavljamo mi svećenici. Marijina pomoć je osigurana. Nije moguće zamisliti pravi svećenički život i rad bez posebnog štovanja i zazivanja majke Božje. U toj pobožnosti leži tajna svećeničkog uspjeha. To je ključ Božjeg blagoslova za svećenički rad.

Imademo oltar Marijin u našoj crkvi. Jesmo li kad pred njim klečali i molili se? S koliko pažnje molimo obrasce: Zdravo Marijo, Anđeo Gospodnji, Krunicu, marijanske antifone, obrazac mise De Beata?

Mariju nasljedovati

Po odredbi Božjoj i po nakani sv. Crkve svrha je štovanja svetaca dvostruka: zazivanje njihovog zagovora i nasljedovanje. Obadvoje vrijedi i za pobožnost prema Majci Božjoj: osim zazivanja vrlo je važna stvar nasljedovanje njezinih kreposti "Venite filii, audite me, timorem Domini docebo vos" - "Dođite, djeco, i poslušajte me, učit ću vas strahu Gospodnjem." (Ps. 33, 12) zove nas Ona. Živu vjeru, savršenu predanost u volju Božju, požrtvovnost, nesebičnu ljubav, sve to možemo od Nje naučiti. Napose kaže sv. Bonaventura, ističe se Ona u netaknutoj nevinosti, spremnoj poslušnosti i u punini dobrote. A to su i temeljne kreposti svećeničke: uzdržljiva trajna čistoća, disciplinirana poslušnost i potpuna odanost crkvenim poglavarima, njihovim nakanama i željama, te velika ljubav i strpljivost prema svakomu. Kojega svećenika rese te stožerne vrline taj će činiti čudesa i narod će ga nazivati svetim.

U Vergilijevoj "Eneidi", Sibila vodi Eneju po podzemnom svijetu duša. Danteu je vodilicom po nebu, paklu i čistilištu, dobra, prijazna i mudra Beatrice. Stari pjesnici dubrovački (trubaduri) slažu svoje pjesmotvore pod pokroviteljstvom idealne neke gospođe ili gospodarice. Sredovječni je vitez upirao sve sile, samo da ispadne čestit, karakteran, junačan; a i vrlo fin u očima plemenitih gospođa.

Svećeniku, Božjem vitezu, dano je, da svoje kreposti, svoje djelovanje, svoj trud, svoje boli i svoje nade stavi pod pokroviteljstvo najodličnije od sviju žena i gospođa, Majke Boga svojega, Bl. Djevice Marije. Koliko je lakša skrb za krepost, koliko slađe žrtve i pouzdanije nade pod vodstvom Marijinim? Svećenik se zbog visokih ciljeva odrekao svake zemaljske ljubavi, koju je današnji naraštaj i onako izobličio u čistu karnalnost. Ali zato, ipak, srce svećeničko ne ostaje prazno, njega ispunja euharistijska ljubav Isusova i duhovna ljubav do prečiste Djevice Marije.

Crkveni Oficij (21. siječnja) stavlja u usta svetoj djevici Agnezi riječi: "Amo Christum ..., quem cum amavero, casta sum!" - "Ljubim Krista, i dok ga ljubim čista sam". Svećenik može kazati isto obzirom na Mariju: "Amo Mariam ..., Quam cum amavero, castus sum!" - "Ljubim Mariju, i dok je ljubim čist sam2. To je vrhunaravna, duhovna ljubav, koja time što je veća čini stalnijom i solidnijom krepost sv. čistoće. A čistoća je temeljna krepost rimokatoličkog svećenstva i podloga za sve druge kreposti.

Mariju ljubimo, Mariju častimo, Mariju zazivajmo, Mariju nasljedujmo!

"Qui enim radicantur in Virgine Matre per amorem et devotionem per eam sanctificantur, quia ipsa impetrat eis Filio suo sanctificationem ... Nunquam enim legi aliquem Sanctorum, qui non haberet speciatem devotionem ad Virginem gloriosam" - "Koji se, naime, ukorjenjuju u Djevici Mariji po ljubavi i pobožnosti, po njoj se posvećuju, jer ona im posvećenje isprošava od svoga Sina. Nikada nisam čitao o nekom svecu koji ne bi imao posebnu pobožnost prema Slavnoj Djevici" (Sv. Bonaventura).

Riječ teologa : dr. Ivica Raguž

Marijino uznesenje i kršćanska duhovnost


Bulom »Munificentissimus Deus« papa Pio XII. proglasio je 1. studenoga 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo. Dogma izriče i sažima vjeru Crkve da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. Kršćani već od samih početaka štuju Mariju uznesenu na nebo, tako da se Marijino uznesenje vrlo brzo počinje i liturgijski slaviti 15. kolovoza. Danas, 55 godina nakon proglašenja dogme mnogi se pitaju je li trebalo već postojeću vjeru Crkve još uzdići na razinu dogme. Nije li se time stvorio još veći jaz između Katoličke Crkve i protestantskih Crkava? Nije li time samo potvrđen prigovor upućen katolicima da više štuju Gospu (Crkvu) od Isusa Krista? No, osim te ekumenske problematike, mnogim katolicima također nije jasan smisao dogme, posebice kakvo bi ona značenje imala za njihovu duhovnost u svakodnevnom životu.

Marijino uznesenje kao darovana posljedica njezina cjelovitog predanja

U nas se blagdan Marijina uznesenja na nebo s pravom naziva Velika Gospa, jer je za Mariju uznesenje na nebo vrhunac i dovršetak njezina života, točnije, njezina vjerničkog života. Ali kao što se vrhunac i dovršetak svake stvarnosti može shvatiti samo iz prethodnog rasta i procesa, tako se i blagdan Velike Gospe može razumjeti jedino iz njezina vjerničkog života. Teološki bi to značilo da dogma o Marijinu uznesenju na nebo pretpostavlja članak Apostolskog vjerovanja »rođen od Marije Djevice«. U svjetlu toga članka Marijino uznesenje na nebo dobiva svoje značenje i smisao. Članak „rođen od Marije Djevice« ne ističe prvenstveno Marijino biološko majčinstvo, nego Marijin duhovni stav pred Bogom: »Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka« (Mt 12, 49-50). Marijin se duhovni stav očituje u potpunome predanju cijeloga svoga bića Bogu: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.« (Lk 1, 38). Tako je Marija biološka majka Isusova, jer je »milosti puna« (Lk 1, 28), jer je sva otvorena za primanje Božje milosti. Jednom riječju, Marijino biološko majčinstvo darovana je posljedica njezina potpunog predanja. No, time nije završen Marijin život vjere. Ona mora još učiti od svoga Sina da cjelovito predanje ne znači posjedovanje Boga, već da se svoga Boga treba izgubiti, kako bi se našlo božanskoga Boga: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2, 49). Marija uči od Krista te njezino predanje sada postaje predanje, koje drugima pokazuje put Kristu: »Što god vam rekne, učinite!'« (Iv 2, 5). Za dogmu o Marijinu uznesenju to znači sljedeće: kao što je Marijino biološko majčinstvo darovana posljedica njezina potpunog predanja vjere pri anđelovu navještenju, tako je Marijino uznesenje na nebo darovana posljedica - vrhunac, dovršetak - njezina vjerničkog života nakon navještenja, sve do patničkoga predanja u proživljavanju Kristove patnje i smrti: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca« (Lk 2, 35).

Marijino uznesenje i iskustvo Kristova neba

Ako se ne vjeruje da je Marija rodila Božjega Sina kao savršeno božanski preobražena osoba, onda ni danas ne može više postojati nekakvo mjesto, na kojemu će se ponovno stvarno uprisutnjavati Krist. Euharistija tako postaje običnim znakom, koji ništa bitno ne pridonosi kršćanskom životu. Posljedice takvoga pristupa Mariji mogu se primijetiti i u poimanju Crkve, čime se sada naš aksiom o odnosu Marije i euharistije proširuje i na Crkvu: jedino štujući Mariju može se istinski slaviti euharistija i istinski prihvaćati Crkvu kao Kristovu zaručnicu, kao Kristovo tijelo.
Blagdan Velike Gospe naglašava da je Marija uznesena na nebo. Da bi se shvatilo što se ovdje pod nebom podrazumijeva, opet je potrebno i taj aspekt dogme staviti u odnos s jednim drugim člankom Vjerovanja: »Uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa«. No, kako danas misliti nebo, nakon što smo ga »demitologizirali« te ga više ne shvaćamo kao mjesto iznad i onkraj oblaka? Danas većina teologa, upravo na tragu demitologizacije Sv. pisma, govori o nebu isključivo kao o duhovnoj stvarnosti. Nebo nije više mjesto, već jednostavno duhovna stvarnost, duhovno zajedništvo Boga i čovjeka. Ali gledajući dublje teološki, takvo je shvaćanje neba nedostatno. U Vjerovanju ispovijedamo da Kristovo tijelo nije ostalo u grobu, da je Krist dušom i tijelom uzašao svome Ocu. Što se time želi reći? Tijelo je izričaj zemljanosti, konačnosti, vremenitosti i prostornosti, a to znači da nebo ne može više biti samo duhovna stvarnost. O nebu kao o isključivo duhovnoj stvarnosti, kao o životu Trojedinoga Boga, imalo je smisla govoriti prije Kristova dolaska. U tome smislu pravednici prije Krista još nisu u nebu, jer neba zapravo još nema. Biblijski rečeno, pravednici su čekali da im se navijesti radosna vijest (1 Pt 4, 6). S Karlom Rahnerom možemo reći da Kristovo uskrsnuće i uzašašće otvara nebo kao mjesto preobražene, uzdignute i proslavljene ljudskosti u Bogu. Ako je s Kristom ustanovljeno nebo kao jedinstvo božanskoga i ljudskoga, onda nebo ne može biti bez vremena i prostora, jer bi to značilo da Kristovo tijelo - njegova vremenitost i prostornost - nije proslavljeno niti uzdignuto. Stoga se nebo, Kristovo nebo mora shvatiti kao vrijeme i prostor, premda si ga teško možemo predočiti, jer još spoznajemo u kategorijama neproslavljenoga i uzdignutoga vremena i prostora, još „gledamo kroz zrcalo, u zagonetki« (1 Kor 13, 12). Prije Marije, na nebo su već bili uzneseni Henok (Post 5, 24) i Ilija (2 Kr 2, 11), a neposredno nakon Kristove smrti neki su sveti pokojnici također uskrsnuli od mrtvih (Mt 27, 52-53). No jedino je Marija ušla u Kristovo nebo s proslavljenim tijelom, koje nije okusilo raspadanje i trulež. U tom smislu može se reći da je Marija prva ušla u Kristovo nebo.

Ako je Kristovo uzašašće stvorilo novo nebo, koje je ujedno i nova zemlja, pitamo se je li već sada ovdje na zemlji moguće iskustvo Kristova neba. Marijin život pokazuje da je takvo iskustvo moguće. Zapravo, Marija je uznesena na nebo, jer je već ovdje na zemlji dopustila da se u njoj događa nebo, jer začela i rodila Sina Božjega. Vidjeli smo da se Kristovo nebo sastoji u zajedništvu Boga i čovjeka, dakle, preobražene zemlje. Nebo je tako preobraženo vrijeme i preobraženi prostor u Bogu. Nebesko preobraženo vrijeme naziva se vječnost. Vječnost se obično shvaća kao suprotnost prema vremenu, kao bezvremensko stanje. Razlog takvoga poimanja vječnosti, jest negativno i grešno iskustvo vremena. To grešno iskustvo proizlazi iz neodlučnosti za dobro, odnosno iz ustrajanja u zlu. Budući da se čovjek često odlučuje za zlo ili se teško priklanja dobru, vrijeme se doživljava kao prokletstvo prolaznosti, jer bez dobra čovjeku cjelokupna zbilja izmiče iz ruku, ili kao prokletstvo dosade, jer život u zlu stvara zlu dosadnu vječnost. Ali, tamo gdje se čovjek potpuno predaje dobru, gdje se zajedno s Marijom predaje Bogu te ljubi Boga i bližnjega, vrijeme nije više »kronos«, koji proždire svojom prolaznošću, već »kairos«, u kojemu se rađa vječnost. Iz Marijine perspektive, iz njezina „neka mi bude po tvojoj riječi«, vrijeme je dinamika vječnosti u kojoj je prolaznost sastavnica događajnosti uvijek veće ljubavi. S Marijinim se stavom takvo nebesko vrijeme već sada može živjeti. Slična se situacija može primijetiti i s obzirom na iskustvo prostora. Kada čovjek prestaje živjeti u dobru i odlučuje se za zlo, prostor se doživljava ograničenim i nedostatnim. Tada mu je samo na umu osvajanje što više prostora za sebe, prostora koji mora dobro ograničiti i razgraničiti od drugih. Ali, pri tome ga stalno prati osjećaj da nema dovoljno prostora za sebe, jer se njegov beskonačni duh želi bezuspješno nahraniti konačnim prostorom. Zbog takvoga iskustva prostora razumljivo je da grešni čovjek sanja o nebu bez prostora, za koji se više ne mora boriti i koji pripada samo njemu. No, takvo nebo je pakleno nebo. Pakao je prostor, u kojemu je čovjek bez prostora, jer je sav prostor uzeo samo za sebe, osudivši se na paklenu osamljenost. Posebno snažno to dočarava Antoine de Saint-Exupéry u svome »Malome princu«, kada Mali princ susreće šest samaca (kralja, oholicu, vinopiju, poslovnoga čovjeka, pripaljivača, istraživača), koji su duboko osamljeni, jer svatko živi za sebe na svome planetu, na svome prostoru, u kojemu nema mjesta za drugoga: »Ali ovaj je planet zbilja premalen. Nema mjesta za dvojicu.« Tamo gdje čovjek živi s Bogom, vlastiti prostor postaje prostorom za drugoga. Prostor se prožima događajem beskonačne ljubavi između Boga i čovjeka, u kojemu se ne samo daje, nego i stvara novi prostor za drugoga. Upravo je Marija najcjelovitije pokazala kako čovjek može dati prostor za Boga. Dala je svoju utrobu, svoj najintimniji prostor, da se u njoj začne i rodi Bog.

Marijino uznesenje i euharistija-Crkva

Time smo dovoljno pokazali da je Marijino uznesenje na nebo počelo već u Nazaretu. Marija je uznesena na nebo dušom i tijelom, jer je svojom poniznošću savršeno primila nebo ovdje na zemlji. Za kršćane je tako Marija poticaj, ohrabrenje i nada da i oni poput nje mogu živjeti nebo ovdje na zemlji, preobraženo nebesko vrijeme i preobraženi nebeski prostor. Tako shvaćena dogma o Marijinu uznesenju na nebo omogućuje istinsko slavljenje euharistije, prema već spomenutom aksiomu: jedino štujući Gospu može se istinski slaviti euharistiju, i obrnuto. Drugačije rečeno, glavni izvor krize slavljenja euharistije, slaboga ili gotovo nikakvoga pohađanja sv. mise je iščezlo ili oslabljeno i pogrešno štovanje Blažene djevice Marije. Dakako da ne treba zaboraviti i ostale razloge euharistijske krize: nerazumijevanje kršćanske simbolike uslijed sekularizacije, postmoderna religioznost bez Boga i Krista, banalno slavljenje euharistije bez upućivanja na Otajstvo, nesakralnost novoizgrađenih crkava itd. No, čini se da se u sve slabijem i krivom štovanju Gospe skupljaju svi ti problemi. Vidjeli smo da dogma o Marijinu uznesenju na nebo izražava da je jedna osoba, Blažena djevica Marija, postala božanski preobraženim mjestom utjelovljenja Boga. U njoj, kao u božanski preobraženoj osobi, utjelovio se Logos, Sin Božji. Upravo ta činjenica predstavlja velike poteškoće današnjem čovjeku i mnogim kršćanima. Još se nekako može prihvatiti da je Isus Krist utjelovljeni Bog, ali se nikako ili jako teško prihvaća činjenica da je Marija božanski preobražena osoba, osoba koja je u potpunosti ostvarila Kristov spasenjski događaj, tj. da je dušom i tijelom uznesena na nebo. Današnjem čovjeku izgleda stvarnije vjerovati da se spasenje ostvarilo samo u Isusu Kristu, a da je svaki čovjek, pa tako i Marija, samo hodočasnik na putu prema Kristovu nebu, koje se u mijenama ovoga života ne može iskusiti i ostvarivati. To bi značilo da je neprihvatljiva svaka teologija slave, već preostaje samo teologija križa, iz koje proizlazi teologija nade u buduće blaženstvo, koje se ovdje ipak još stvarno ne događa. Iz takvoga je stava razumljiva postmoderna spiritualizacija kršćanske vjere i protestantska sumnjičavost u katoličku pobožnost prema Gospi. To isto pogađa i katoličko slavljenje euharistije, jer je u euharistiji stvarno prisutan Isus Krist. Ako se ne vjeruje da je Marija rodila Božjega Sina kao savršeno božanski preobražena osoba, onda ni danas ne može više postojati nekakvo mjesto, na kojemu će se ponovno realno uprisutnjavati Krist. Euharistija tako postaje običnim znakom, koji ništa bitno ne pridonosi kršćanskom životu. Posljedice takvoga pristupa Mariji mogu se primijetiti i u poimanju Crkve, čime se sada naš aksiom o odnosu Marije i euharistije proširuje i na Crkvu: jedino štujući Mariju može se istinski slaviti euharistija i istinski prihvaćati Crkvu kao Kristovu zaručnicu, kao Kristovo tijelo. Stoga kriza pobožnosti prema Majci Božjoj nije samo kriza euharistije, već i kriza Crkve. Crkva se tada doživljava kao obična ljudska tvorevina, koja ne može biti realno mjesto, »sakrament ili znak i oruđe najtješnjega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda« (LG 1). Iz toga slijedi da nedostatak štovanja uznesene Gospe premješta uprisutnjenje spasenja tek na kraj povijesti, pred kojim kršćani, euharistija i Crkva ostaju tek njegovi puki znakovi: spasenje se u njima ne može realno događati; nebo kao preobraženo vrijeme i preobraženi prostor nije moguće ovdje na zemlji. Stoga se čini da je protestantsko neprihvaćanje dogme o Marijinu uznesenju zapravo neprihvaćanje teologije slave, koja se na poseban način očituje u katoličkoj dogmi o Marijinu uznesenju na nebo.

Na kraju ovih razmišljanja potrebno je još jednom nadopuniti naš marijanski aksiom. Nije dovoljno samo štovati Gospu pa se time osigurati da se istinski slavi euharistija i da se istinski pripada Crkvi. Potrebno je istinski štovati Gospu, kako bi se istinski slavila euharistija i istinski pripadalo Crkvi, i obrnuto. A istinski štovati Gospu znači zauzeti onaj njezin duhovni stav prema Bogu: stav cjelovitog predanja Bogu. Tada neće postojati opasnost od kršćanskog fundamentalizma, jer s Gospom kršćani mogu biti samo ponizni službenici i službenice koji žive od Božje milosti, niti opasnost od samo izvanjskoga slavljenja euharistije i izvanjskoga pripadanja Crkvi, jer s Gospom kršćani slave euharistiju i pripadaju Crkvi s »fiat-amen« cjelokupnoga svoga bića.

Sve u svemu, nadamo se da će ovaj članak pripomoći „da se suobličimo Kristu dolazeći u Majčinu školu i dopuštajući joj da nas prati« (Ecclesia de Eucharistia, br. 57).

Žalost protestantizma i njihov "dijalog" - protestantzg.blog.hr :-)

Malo sam se ipak razočarao kako neke osobe na webu imaju u svojoj glavi i svojim djelima krivu sliku dijaloga i riječi "komentari"

Zašto ovo govorim? Pa zato jer mi nije jasno ako piše komentari onda je to valjda mjesto gdje čitatelji mogu ostavljati svoje komentare, da možda piše

#isključivo komentari koji pišu jednako kako misli autor#

onda bih se suglasio da nemam što pisati i napisati jer ne mislim kao autor, ali ne jadniku i sasvim sigurno malovjerniku i u to svoje vjere je bilo lakše postaviti zabranu pisanja komentara.

Jadno i žalosno i pokazuje kako je vjera u nekih ljudi malena i slaboobranjiva kada ipak svjetlo dođe i osvjetli sve one tamne i brižljivo skrivane kutke a ovamo prema vani pljuju li pljuju po svetoj Mariji, satraše se dokazivajući kako je ona pa skoro na tragu prepreke da bi vidjeli dragog Boga a ne put, pomoć i putokaz.

NAPOKON: Protestanti se počinju vraćati Mariji

Protestanti se počinju vraćati Mariji

U jednom od brojeva američki magazin Time objavio je veliku priču o Blaženoj Djevici Mariji, i to iz protestantske prespektive. U doba kada različite kršćanske Crkve lome koplja oko toga treba li žene rediti za svećenice, protestanti se počinju vraćati Mariji, koja je nakon raskola bila gurnuta u pozadinu, piše Večernji list.

Tako neki protestantski teolozi u Sjedinjenim Državama u posljednjih nekoliko godina zaključuju da bi protestanti trebali još jednom pomno pročitati Evanđelja kako bi rehabilitirali Mariju i sami sebi priznali da je ona u Isusovu životu imala puno značajniju ulogu od one koju su joj protestantske Crkve u posljednjih tristotinjak godina bile spremne priznati. No ovaj pokret puno je jači među liberalnim teolozima nego među vjerničkim pukom iako već ima dosta onih koji, uz pomoć svojih pastora, uvelike preispituju svoje vjerničke stavove prema Mariji, koju "iz ropotarnice izvlače samo na Božić, i to zato što je to tada neizbježno".

Želja je to, procjenjuje se, za istraživanjem svega onoga što je u prvih petnaestak stoljeća kršćanstva bilo zajedničko katolicima i protestantima, ali i potreba da se promišlja o vjerničkoj praksi drugih kršćanskih crkava u kojima Marija ima jednu od središnjih uloga u povijesti spasenja.

Kao uzrok ovih promjena u razmišljanju u priči o Mariji magazin Time navodi i činjenicu da se u Sjedinjene Države posljednjih desetljeća doselilo mnogo Latinoamerikanaca, koji su katolici i izraziti štovatelji Marije. Iako je cijeli proces vjerojatno na samom početku, protestantski teolozi upozoravaju da bio ova promišljanja mogla dovesti do vrlo opsežnih promjena, ne samo u liturgiji i molitvenoj praksi nego i do preispitivanja temeljnih poruka i zasada reformacije, što otvara bojazan da bi veliki povratak Marije u protestantske crkve mogao biti otvoreni "flert" s katolicizmom.
Istini za volju, sve više običnog svijeta ipak prelazi na katolicizam i bez ovog fenomena koji bi sasvim sigurno mogao doprinjeti kvalitetnom razgovoru i razumijevanju ovog za svetu crkvu simsku izgubljenog sina koji će se ipak vratiti u očevo krilo pa i zagovorom majke Marije.

subota, 09.08.2008.

Petar stijena ili kamenčić...

Je li Petar Stijena ili "mali kamen"?



Protestanti kažu da katolici u svojoj Bibliji imaju krivi prijevod Mateja 16:18! U katoličkoj Bibliji se riječ "Petros" prevodi kao "Stijena" umjesto "Kamen" i zato Katolici krivo misle da je Isus Petra proglasio Stijenom!

Promotrimo Biblijski citat kojem smo dodali Grčki prijevod upitnih riječi:
"A ja tebi kažem: Ti si Petar (Petros) i na toj stijeni (Petra) sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati."(Mt 16,18)

Protestanti ovaj redak pokušavaju opravdati igrom riječi, "Petros" je prema njima maleni kamen, a "Petra" je velika stijena. Protestanti žele reći da se samo "Petros" odnosi na apostola Petra.

Da razumijemo pravi smisao Isusovih Riječi, proučimo jezik kojim je govorio Isus. Isus i Petar su u svakodnevnom govoru pričali aramejski (grčki se koristio u trgovanju). Tu nije bilo razlike između Petros i Petra, već je korištena jedna riječ - Kefa. U tom jeziku, maleni kamen se kaže "evna" a velika i čvrsta stijena kaže se "Kefa". I upravo tim imenom Biblija naziva Petra na mnogim mjestima:

"Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa..." (1.Kor 3,22)
"Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa?" (1Kor 9,5)
"A kad Kefa stiže u Antiohiju..." (Gal 2,11)
"Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači 'Petar - Stijena'." (Iv 1,42)

Grčki jezik, za razliku od aramejskog ne podnosi ono što je muškog roda nazivati ženskim imenom. Tako kod prevoditelja Petr-a ( Stijena ) postaje Petr-os ("Stijena" koja se može deklinirati u muškom obliku). Te su dvije riječi bili sinonimi, i označavali su stijenu. Naime, iz nekih drugih pisanih djela na istom Grčkom nariječju u istom vremenskom periodu kada je pisan prijevod znamo da su te dvije riječi značile isto, dok je riječ za kamen bila "Lithos".

A ako pogledamo cjelinu, nakon što Šimun proglasi Isusa "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga", Isus mu uzvraća trostrukim blagoslovom u formi prvo proglas pa onda objašnjenje:

"Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (Mt 16,17-19)

Nazivajući Šimuna Kefa (ili Petar), Isus mu zapravo mijenja ime. Kada se u Bibliji mijenja ime uvijek se smatra tu osobu posebnom, ispuniteljem Božjeg plana. Isus je Petra postavio za Stijenu koja je potrebna da bi na njoj gradio Crkvu.

U praksi se jasno vidi posljedica takvog nauka, jedinstvo katoličkog nauka s Petrovim nasljednikom i razjedinjenost protestanata koji su odbacili nasljednika Petrova i samovoljno počeli interpretirati Bibliju te danas postoje tisuće protestantskih denominacija koja svaka ima svoju interpretaciju Biblije i svaka drži da je njezina interpretacija ispravna.

<	listopad, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv